Krenuli
smo ispred škole oko 8.30 ispraćeni kišom koja nas je vjerno pratila sve dok
nismo došli u Rude. Tada je prestala i na trenutak nas je obasjalo sunce.
Uzbuđeni
i veseli uputili smo se pješice prema rudniku Sveta Barbara. Iako su neki
učenici trošili svu svoju energiju na pričanje, svi smo uspješno došli do
odredišta.
Ispred
rudnika dočekalo nas je stručno vodstvo. Nakon kratkog odmora uz nezaobilazne
sendviče i grickalice, zaštićeni odijelima i kacigama krenuli smo u obilazak
Rudnika.
Saznali
smo i naučili da je rudnik Sveta Barbara jedan od najstarijih europskih rudnika
bakra i željeza, da su prvi rudari velikim dijelom dolazili iz Njemačke, da su jeli rudarsku
greblicu (jednostavno jelo sa sirom) te da je jedina žena rudar bila Barbara
Froesl.
Učenike
je posebno zainteresirala legenda o Bergmanima, malenim patuljcima za koje su
rudari vjerovali da žive u rudniku te iskapaju zlato i druge kovine. Opisivali
su ih kao niže rastom, žute kose, velike brade, zmijskih očiju te odjevenih u
zeleno ruho. Rudari su ih često okrivljavali za sve loše što bi im se dogodilo
u rudniku. Bergmani se, prema priči stanovnika Ruda, još uvijek skrivaju u
najužim oknima rudnika Svete Barbare.
Ostavivši
Bergmane u hladnim hodnicima rudnika, uputili smo se prema autobusu i krenuli u
Bio park Divlje vode. Dio je to parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje u
dolini potoka Bregane.
Iako nas
je do restorana dopratio pljusak epskih razmjera (krivimo Bergmane!!) sve nas
je razveselio ukusan i toliko priželjkivan ručak kao i sunce koje je zasjalo.
Po tko zna koji put pokazala se istinitom poznata izreka: POSLIJE KIŠE DOLAZI
SUNCE.
Nakon
ručka i igre u blizini restorana prošetali smo domaćinstvom. Svako toliko
naišli smo na razne divlje i domaće životinje: konje, paunove, kokoši, košute i
srne te ljame koje su nas pozdravile na izlasku iz samog parka te spremno
pozirale.
Prepuni
dojmova i svladani umorom, vratili smo se našem Zagrebu.
Autorice:
uč. Aroa Bulić (tekst, fotografije i priprema za web), uč. Marijana Bošnjak (fotografije)
